OD GRČKIH BOGOVA DO PAKLA POROKA
Piše: Fatima Bilčević
Predstava: Bog, Produkcija: Dramski studio “Prazan prostor”, Kotor, Crna Gora, Tekst: Woody Allen, Režija: Petar Pejaković, Igraju: Ivan Franović, Marko Radović, Radovan Vujović, Marko Subotić, Marko Mićunović, Antonio Grgurović, Miodrag Mrdak, Martin Krivokapić, Andrijana Karadžić , Jelena Ristelić, Dragana Kunarac, Jovana Tomičić, Tina Čavor, Tatiana Taran, Aleksandra Terek, Kristina Janković
Predstava: Zoo!, Produkcija: Dramski studio Dada kazališne družine Pinklec, Čakovec, Hrvatska, Tekst: Saška Rakef po motivima romana „Mi djeca s kolodvora Zoo“, Christiane F. Režija: Davor Dokleja, Igraju: Ena Jagec, Antonija Mrla, Ivana Žulić, Hana Marciuš, Nina Bočkaj, Tina Čatlaić, Katarina Pintarić, Marko Erlić, Vinko Moharić, Neven Matoša
Treći festivalski dan četvrtog “Juventafesta” obilježen je dvjema predstavama, koje na sebi svojstven način pokazuju izvjesnu pobunu mladih ljudi protiv sveopće degradacije vrijednosti u društvu, izazvane u velikoj mjeri nedostatkom duhovnog uporišta koje bi ljudskim životima dalo smisao. Predstava “Bog”, Dramskog studija “Prazan prostor” iz Kotora, rađena prema tekstu Woodyja Allena i u režiji Petra Pejakovića, vrlo direktno i sarkastično govori upravo o društvu koje je pozersko i lažno, koje promovira vrijednosti koje potom sistematski iznevjerava, te ljudima učahurenim u svoje male svjetove, bez snage da se pokrenu na bilo kakvu promjenu. Međutim, iako se bavi ozbiljnom kritikom društva i njegovih vrijednosti, predstava “Bog” to čini na vrlo duhovit način, pa u tom smislu i počinje, reklo bi se, tipično vudialenovski. Naime, u početku zatičemo dvojicu likova, Dijabetesa i Hepatitisa (već im imena služe igri autoironije i parodiranja), koji u trenutku dok traje predstava gdje igraju grčke bogove, raspravljaju o njenom nepoznatom kraju koji tek valja osmisliti. U pokušaju pronalaska odgovarajućeg kraja za predstavu, dolazi do općeg metafikcionalnog ludila, gdje se miješaju fikcija i stvarnost, likovi iz publike ulijeću u predstavu, pokušavajući pronaći vlastitu ulogu, od zgodne studentice filozofije koja poludi za Hepatitisom, pa sve do samog pisca teksta koji konstatuje kako su svi prisutni zapravo izmišljeni, svako je samo plod autorove mašte. Posredstvom ove metafikcionalne zbrke gdje se ne zna ko je stvaran, a ko ne i gdje izbodena trgovkinja može više puta umirati i oživljavati, javlja se implicitno ideja autora/pisca kao boga i Boga kao autora, koji konstruira fikcionalne karaktere i drži ih na životu sve do trenutka dok se njihova uloga uklapa u svijet “umjetničkog” djela. Naravno, ova metafiskionalna igra služi i postupku stvaranja pozorišta u pozorištu, gdje se kritikuje i uloga samog teatra u društvu, koje postaje sve manje njegov korektiv, a sve više omamljujuće zabavljačko sredstvo. Postoji li Bog? Može li on riješiti probleme ove predstave priskočivši u pomoć “iz mašine”, odnosno, može li spasiti ljude od degradacije smisla i vrijednosti u njihovim životima? Ova pitanja se mogu ali i ne moraju ticati konkretnog Božanskog bića, već najprije sposobnosti čovjeka da u sebi pronađe vrijednosnu, etičku dimenziju vlastitog bića. Glumačka ekipa, svojom je igrom i sposobnošću sasvim sigurno uspjela potaći svakog pojedinca u publici da se barem na trenutak zapita o samome sebi, što je uvijek dobar početak promjene.
Predstava “Zoo!”, Dramskog studija Dada Kazališne družine Pinklec iz Čakovca, rađena po romanu “Mi djeca s kolodvora Zoo”, Christiane F., govori o posljedicama koje potiranje svih vrijednosti u društvu ima na mlade ljude u bolnom procesu odrastanja. Riječ je o cijeloj jednog generaciji mladih ljudi, tinejdžera, koji odrastaju u doba velikog tehnološkog i društvenog napretka, koji u svome naličju ima ulogu da ukloni sve mogućnosti kulturnog razvoja i istinske komunikacije, što rezultira usamljenošću, otuđenošću ljudi od samih sebe, pa i od drugih, te odavanju različitim porocima poput droge i alkohola. Predstava “Zoo!” govori svijetu mladih ljudi, koji vlastitu usamljenost “liječe” na zabavama, u klubovima, konzumirajući različite opijate čija je uloga da se zaboravi stvarnost. Međutim, ono s čim se ne smiju suočiti jeste upravo činjenica da je svako od njih u stvarnosti još uvijek dijete željno pažnje, ljubavi, razumijevanja i prihvaćanja, roditelja, prijatelja i društva. No, nemilosrdno kapitalističko društvo gotovo bez ikakvih ljudskih vrijednosti, učinilo je od njihovih roditelja, kao i od profesora u školi, ljude koji se moraju boriti i bojati za egzistenciju i posao, u mjeri da im poslije radnog vremena ne ostaje vremena i snage za razgovor i upoznavanje te djece. Zanimljivo je u tom smislu da predstava počinje tehno zabavom na kojem društvo tinejdžera pleše u ludilu od tableta za podizanje raspoloženje i alkohola, još uvijek u izvjesnoj mjeri svjesni svoje pozicije i svojih snova, dok ih na kraju predstave očekivano nije čak ni isti broj kao na početku, budući da dvoje umire od posljedica droge. Glumača ekipa je svojom izvanrednom izvedbom pokazala koliki potencijal posjeduju mladi ljudi da postanu nešto veliko, da se razviju do kraja, samorealiziraju i samoaktueliziraju u cjelokupnoj snazi svog bića, kao i kolika je odgovornost i krivica društva kada oni to ne uspiju.
