U POTRAZI ZA IDENTITETOM
Piše: Fatima Bilčević
Predstava: N.A.G., Plesni forum Celje, Slovenija, Režija: Gea Erjavec, Aja Zupanec, Koreografija: Gea Erjavec, Aja Zupanec, Nik Rajšek, Igraju: Ana Cvelfar, Lia Hofman, Ana Krašovic, Eva Pivnik, Evelina Pristovšek, Jaka Rehar, Alja Roškar, Ina Trefalt, Katja Vajdetič, Pia Žižek
Predstava: Alice, who the f*** is Alice, Global Teater – Bergen Kulturskole, Bergen, Norveška, Reditelj: Almin Suljević, Igraju: Hanna Grimsæth, Marie Jordan, Max Emil Flo, Renate Stokke Helland, Tale Bærøe Ørstavik, Thea Morgen Kjærsgård
U okviru drugog festivalskog dana, četvrti po redu “Juventafest” ponudio je svojoj publici dvije predstave, čije su dubinske idejne poruke, u suštini vrlo slične. Riječ je, prije svega, o plesnom performansu “N.A.G.”, Plesnog foruma Celje iz Slovenije, u kom učestvuje deset djevojaka i jedan mladić, koji pokretom, gestom, grimasom i oblikom pokušavaju razotkriti brojne, vanjske i unutarnje, materijalne i nematerijalne slojeve iza kojih se krije ljudsko individualno “ja”. Ovaj performans čiju režiju, potpisuju Gea Erjavec i Aja Zupanec, koje su radele i koreografiju uz učešće Nika Rajšeka, počinje na vrlo zanimljiv način – plesačice se pojavljuju na sceni zaklonjene zavjesom od providnog najlona, kroz koji se vide samo njihove silute u pokretu. U tom smislu, zanimljiva je igra koju učesnici od samog početka igraju s publikom, upravljajući u određenom smislu načinom recepcije, sugerirajući negdje u startu ideju o potrebi gledanja “iza” vidljivog, već samim tim što onemogućavaju da im se vide lica i jasni obrisi tijela. Međutim, nakon što uklone zavjesu od najlona kao simbolički vanjski sloj, društvenu distancu čovjeka u odnosu na druge ljude, kroz performans sa ogledalima u pokretu se artikuliraju stara i neprevaziđena pitanja “ko sam?” i “što sam?”. Jesam li ja ono što vidim kad pogledam u ogledalo, ili ono što znam ili mislim da znam o sebi, ili pak ono što drugi misle o meni, kako me oni vide? Sve su to pitanja koja mlade plesačice i plesač Plesnog foruma postavljaju svojim performansom, kroz čiju se cjelinu zapravo otkriva kompleksnost “ja”, činjenica da se ono rađa u napetosti između potencijalnih odgovora na sva ova pitanja. Naposlijetku, ogroman kvalitet i snaga ovog performansa ogleda se u tome što pokazuje kolika je kompleksnost ljudskog bića i koliko je važno imati svijest o njoj u dobu kada različiti medijski i tehnološki konstrukti svode čovjeka na vrlo jednostavne komponente.
Na različit način, ali vođena sličnom idejom, i Alisa iz predstave “Alice, Who the F*** is Alice”, norveškog Global Teater – Bergen Kulturskole, u režiji Almina Suljevića, nastoji priskrbiti legitimitet vlastitoj ličnosti u svijetu gdje vladaju odrasli i gdje je mašta za nju jedini način dosezanja vlastite istine. Ispostavlja se, međutim, da čak ni u mašti nije sve jednostavno, budući da se, našavši se u zečijoj rupi, Alisai i dalje suočava s vrlo čudnim situacijama, te glasovima što zaglušuju njenu sposobnost rezonovanja. Naravno, riječ je o autoritarnim i superiornim glasovima iz stvarnosti koji se transponuju u maštu, primjerice, u obliku kraljice koja bi za svaku sitnicu svojim podanicima odrubila glavu, te zeca koji neprestano gleda na sat i negdje žuri. Zanimljivo je kako je u ovoj predstavi, rađenoj po romanu Lewisa Carolla, akcenat stavljen upravo na ova dva aspekta: izrazito nadređenu poziciju odraslih u odnosu na djecu u porodičnoj i svakoj drugoj društvenoj hijeraarhiji, te vrijeme kao fenomen kojim opet umjesto djece i za njih, upravljaju odrasli. Alisin put i dramski sukob u ovoj predstavi, vođen je stoga na nivou podsvijesti, snoviđenja, što se ispostavlja na samom kraju kada neko iz porodice doziva Alisu iz sna. Međutim, njen put nije zbog toga ništa manje vrijedan niti mukotrpan, naprotiv, glumačka ekipa svojom igrom i cjelokupnom predstavom ukazuje na ideju da je najvrijedniji put koji postoji upravo onaj koji pređemo u nama samima, onaj posredstvom kojeg sami sebe nadrastemo.
